Kako sam radio protiv svoje sreće?

Veoma jednostavno: hranio sam svoj ego. Bildao sam ga ponosom.

Na zadobivenu uvredu sam uzvraćao uvredom, jer nisam imao snage oprostiti, nisam razumio da je mir važniji od izravnavanja računa. Mislio sam da ako ne uzvratiš onda si slab, a u stvarnosti je zapravo drugačije; jak si ako oprostiš.  Mislio sam da je oprostiti nešto tako teško da nikada nisam niti pokušavao, a zapravo sam se samo trebao odmaknuti od svoga ega.

Radio sam protiv svoje sreće kada mi je bilo važnije biti u pravu nego dopustiti mogućnost da osjetim osjećaje sreće. Tražio bih argumetne i dokaze da pokažem da je jedino moj stav ispravan, da je jedino moje razmišljanje vjerodostojno, da su jedino moji osjećaji objektivni, a da sve ono što se događa na drugoj strani nema nekog relanog utemeljnja i zato bih svim racionalnim opravdanjima pokušao dokazati nešto nedokazivo.

Radio sam protiv svoje sreće kada sam se uspoređivao s drugima. Umjesto da vidim gdje su moje slabosti i pokušam se na tim područjima izgrađivati išao sam da gradim kule u pijesku, da pokažem kako je moj svijet bolji od drugih, a onda kod prvog vala života sve se srušilo. Ali nisam se tu opametio, opet sam nastavio istu politiku, graditi lažne kule umjesto se uspoređivati s prijašnjom verzijom sebe i pokušati jučerešnjeg sebe nadmašiti.

Radio sam protiv svoje sreće kada bih tražio opravdanja zašto ne mogu raditi ono što volim te bio ljut na sebe i svoj život. Uvijek sam pronalzi dokaze u kojima sam tvrdio da su drugi rođeni pod sretnom zvijezdom, da imaju veće šanse, a da mene život nije mazio već me gurno u provaliju iz koje sam se morao vaditi. Radio sam na stotinu načina protiv svoje sreće sve dok nisam shvatio da sreća dolazi unutar mene, unutar duše i da kada počnem raditi onako kako mi kaže duša bit ću sretan.

Mario Žuvela

Leave a Reply

41 − = 39