Samoća je prostor ogoljen od svih maski, prostor gdje smo ono što stvarno jesmo!

Čovjek je ono što vidiš u samoći.

Ogoljen od svih maska jer više nema potrebe da pred bilo kime glumi. Tu vidiš ono lice bez usiljenih izraza i umjetnih osmijeha jer je svjestan da često sve to što čini – čini radi drugoga, i to ga opetrećuje, a zapravo mu ništa dobro ne donosi. Čovjek je ono što ostane od njega kada je sam, tu pokazuje svu slabost i snagu svoju, tu isplivavaju sva duboka sjećanja i najiskrenije misli, tu njegovi osjećaji počinju živjeti svoj život.

U potpunoj tišini čovjek živi svoj istinski život. Iskren sa samim sobom razmjenjuje misli i tu isplivavaju svi njegovi skriveni motivi i razlozi koji se neće vidjeti ni čuti ni u kojem društvu , tu izlaze svi interesi zašto nešto čini, svi pogledi na svijet i uvjerenja. U samoći se otkrivaju oni najveći strahovi, oni bivaju prisutni kao jedno zasebno poglavlje života jer su tu toliko veliki i moći, tu su oni u svojoj kući.

Čovjek je ono što vidiš u samoći. Tu rane postaju doista rane i bole onom svojom izvornom snagom. Tu sve ono što je pokušao zaboraviti ponono izroni na površinu i guši ga jače od bilo čega drugoga. Tu sve one pogreške koje je za života učinio tako glasno viču i urliču za njim, a on nema snaga da im se othrva i odbaci ih jer ne zna za što bi se uhvatio i iz koje bi perspektive doista mogao s mirom gledati na svoj život.

Zato čovjek bježi od samoće među druge, u mase, u gužvu, ali kada se među ljudima počne osjećati sam, kada među ljudima počne doživljavati povrede i udarce, izdaje i hladnoću shvaća da mu je ipak bolja njegova samoća. Iako će u njoj sve loše stvari koje je proživio opet proživjeti u svom unutarnjem svijetu ipak iz svega toga može izići i krenuti u jedan novi i drugačiji svijet, svijet koji ono stvori i u kojem će on biti gospodar.

Mario Žuvela

Leave a Reply

37 + = 44