Nismo mi umorni od života, umorni smo od razočarenja, povreda i izdaja drugih, umorni smo od neljudskog ponašanja na koje su ljudi navikli rješavati stvari.
Umorni smo od samosažaljenja u kojem sebe gledamo samo kao žrtve okolnosti i drugih ljudi bez ikakve mogućnosti da sami nešto promijenimo. Umorni smo od neprestanih strahova da ćemo pasti, izgubiti, biti izmanipulirani, ostavljani, a na koncu vidimo da smo samo zaglibili u nekoj slijepoj ulici bez mogućnosti da vidimo bolje sutra.
Nismo mi umorni od života, umorni smo od okretanja natrag, neprestanog gledanja u prošlost, traženja u njoj zlatnih vremena i sjećanja na bolje dane koji se više neće ponoviti. Umorni smo od osjećaja da nam uvijek nešto nedostaje da bismo bili potpuni, sretni i snažni. Umorni smo od riječi koje smo izgovorili a shvatili da nam ništa dobro nisu donijele, umorni smo od očekivanja da će sutra život biti bolji a sve je nastavilo istim tijekom.
Nismo mi umorni od života, umorni smo od dokazivanja drugima da smo u pravu, dokazivanja svojih ideja, snova, vjerskih uvjerenja. Umorni smo od osjećaja manje vrijednosti, manjka vjernosti sebi, neauteničnosti u kojima se pojavlila tjeskoba, briga i ostali osjećaji koji su učinili da potonemo i pitamo se čemo život i isplati li se živjeti. Umorni smo da neprestano ponavljamo iste pogreške a ništa od njih ne učinimo.
Nismo mi umorni od života, mi smo željni života, željni smo onih lijepih osjećaja, željni pažnje, nježnosti, lijepih riječi, željni da netko kaže da nas voli i da uzvratimo ljubav. Ali previše smo živjeli u sjeni, u onoj tamnoj strani da smo pomislili da je samo to život i da nema druge mogućnosti. Željni smo nasloniti se na nečije rame, slušati nečiji glas i čuti otkucaje nečijeg srca, to je ono jedino vrijedno za što vrijedi živjeti. Želimo to, nismo umorni od toga!
