U jednom trenutku našeg odrastanja dogodila se jedna promjena. Kada pogledamo natrag i priupitamo se što i kada se to promijenilo često ne možemo pronaći jasan odgovor.
Ostajemo zbunjeni stvarima koje se događaju i teško pronalazimo poveznicu sa onim što je nekoć bilo u našem životu. Jedino u što smo sigurni je to da vidimo da više ništa nije isto.
U jednom trenutku našeg odrastanja promijenila se naša slika o nama samima. Možda na bolje, a možda i na gore. Ali postoji još jedna promjena koja je sigurno bila promjena na gore i nakon koje više nije bilo povratka i više ništa nije bilo isto. U jednom trenutku našeg odrastanja promijenile su se i naše vrijednosti. Nestala je ona dječja bezbrižnost, iskrenost, jednostavnost, toplina, neposrednost ali i one mnogo veće vrijednosti od njih. Zašto i kako? Puno je tu razloga i doći ćemo polako do odgovora.
Ponekad gledajući natrag priupitamo se gdje je ona osoba koja se nekoć nije bojala ovoga ili onoga? Gdje je ona osoba koja se nekoć nije uspoređivala s drugima? Gdje je ona osoba koja nekoć nije imala toliko negativnih misli po glavi? Gdje je ona osoba koja se nekoć nije mučila s osjećajem manje vrijednosti? Gdje je ona osoba koja nekoć nije znala što je anksioznost, depresija ili drugi psihički poremećaji? Gdje je ona osoba kojoj je „da“ doista bilo „da“, a „ne“ doista bilo „ne“? Osoba koja nije imala jedno lice za sebe, a drugo za javnost i koja je bila to što je pokazivala?
Kad danas pogledamo u ogledalo vidimo osobu donekle mentalno i emocionalno zrelu, sposobnu i inteligentnu ali vidimo da ipak ima tu nešto što ne štima. Zašto je sve postalo kompliciranije? S jedne strane postajemo sve jači u različitim tehnikama, znanjima i sposobnostima a druge strane nam se čini da je naš život sve manje i manje u našim rukama. Da smo sve manje zadovoljni njime. I da sve manje njime upravljamo. Što se to događa? Zašto je to tako?
Pitam se jedno pitanje. Život je širina misli, osjećaja, obrazaca ponašanja, navika i još mnogo čega drugoga. Postoji li zajednički nazivnik za sve to? Postoji li stvarnost koja sve to prožima i povezuje? Postoji li zajednički nazivnik svega toga? Postoji li nešto što svu našu oprečnost može držati na okupu? Što kada dođemo do one crte iza koje više ne vidimo ništa? Ne možemo mjeriti ništa? Ne možemo dokazati ništa? Jeli tu doista nema ništa? Ili upravo tu počinje odgovor na ovu enigmu koja se zove čovjek?
Opet pitam sebe. Zašto su mi se danas motale po glavi misli kao i jučer. I zašto je većina bila gotovo ista? I zašto je većina bila negativna? Zašto sam osjetio ove osjećaje koje sam osjetio? Malo straha, anksioznosti, ljutnje, tuge i još neke ostale. Istina bilo je tu i pozitivnih osjećaja. Zašto se moj današnji dan nije puno razlikovao od onoga jučer i prekjučer i onoga prije mjesec dana? Zašto sam neke stvari odgodio, od nekih odustao, a neke jednostavno napravio? Zašto sam s ljudima komunicirao baš na ovaj način a ne na neki drugi? Kao da je sve to dio nekog točno utvrđenog koda. I jest.
Taj kod se zovu moje vrijednosti ili moj vrijednosni sustav. Postoji lista određenih elemenata koji precizno određuju sve ono što mislimo, osjećamo i kako se ponašamo. Ona se ogleda u našim ciljevima, a očituje i u našim odnosima. Ta „lista“ nije statična, već promjenjiva lista i kod svakoga od nas je drugačija. Upravo tu počinje priča o valuesterapiji i stvarnosti koja je oblikovala sav naš mentalni i emocionalni svijet. To je stvarnost Vrijednosti.
Mario Žuvela
