Život nije uvijek ravna staza, nekada se penjemo, a nekada spuštamo.
Nekada nam sija sunce, a nekada ne vidmo ni prst pred nosom zbog naših unutranjih stanja zamagljenih okolnostima života koja nisu onakve kakve bismo željeli. Zbog toga patimo, kao što pate i drugi. Iako se svakom pojedincu u njegovoj vlastitoj patnji čini da mu je najgore u usporedbi s drugim ljudima postajemo svijesni da je mnogima gore nego nama. Ponekad su ti ljudi naši bližnji. Kako im pomoći i što možemo učiniti?
Koliko ste se puta našli u prilici da morate utješiti svoga partnera, prijatelja, dijete, kolegu ili nekoga drugoga. Nemojte misliti da uvijek drugima u njihovim teškim trenucima morate davati savjete, da morate prebirati po riječima tražeći one koji će im najbolje povratiti snagu i dati im nadu u bolji život. Nekada je vaša tiha prisutnost u trenucima tuđe patnje više od bilo kakvog savjeta. Samo budite rame na koje se mogu osloniti i to je to.
Nemojte misliti da u takvim trenucima morate napraviti neka spektakularna i svemoguća čuda koja bi drugima zacijelila rane. Čuda su one najobičnije stvari koja su nam na dohvat ruke svakoga dana: nježan zagrljaj, topao dodir, lijepa riječ, iskren pogled. A ponekad je i to teško napraviti. Koliko promjene u nečijem životu možemo napraviti prakticirajući te jednostavne stvari za koje nam ne treba nikakvo znanje i umijeće i u kojima svi možemo biti vrhunski dobri.
Imati dobro srce znači razumijeti koje su stvari u životu bitne i njih prakticirati. No, istovremeno imate zadatak zaštititi sebe od onih grabežljivaca koji pokušavaju iskoristiti tu dobrotu. Prozrite takve ljude i napravite rez, napravite distancu, granicu. Tražite bezuvjetno poštovanje ako poštovanje dajete. Ako znakovi ljubavi ne dolaze s obje strane – taj odnos nema budućnosti. Ljepota života u našim međuljudskim odnosima počinje onda kada više odluka počinje donositi naša duša a manje ego. Borimo se za to!
