Bio jednom čovjek koji je imao četiri sina. Želio je da njegovi sinovi nauče ne suditi o stvarima prebrzo. Zato je svakog od njih poslao na zadatak da odu pogledati krušku koja je rasla jako daleko od njihove kuće.
Prvi sin otišao u zimu, drugi u proljeće, treći u ljeto a najmlađi sin u jesen. Kada su svi otišli i vratiti se, pozvao ih je da zajedno da opišu što su vidjeli.
ZIMA – Prvi je sin rekao da je stablo ružno, savijeno i uvrnuto.
PROLJEĆE – Drugi sin je rekao: “Ne, drvo je bilo prekriveno zelenim pupoljcima i puno je obećavalo.”
LJETO – Treći sin se nije složio, rekao je da je drvo bilo prepuno cvjetova koji su mirisali tako slatko i izgledali tako lijepo da je to bio najljepši prizor kojeg je ikad vidio.
JESEN – Posljednji sin se nije složio ni sa jednim od svoje braće. On je rekao da je drvo puno zrelih plodova i puno života.
Čovjek je tada objasnio svojim sinovima da su svi govorili istinu, jer je svaki od njih vidio samo jednu sezonu u životu stablu. On im je rekao da se ne može suditi u stablu ili čovjeku, samo na osnovu jedne sezone te da je suština toga ko smo mi kao i da se zadovoljstvo, radost i ljubav koje dolaze od života mogu mjeriti tek na kraju, kada sve godišnja doba proteknu.
Ako se odrekneš nečega kad je zima, propustit ćeš obećanje svog proljeća, ljepotu svog ljeta i ispunjenost svoje jeseni.
Ne dopustite da bol jedne sezone uništi radost svih ostalih. Ne sudite o životu na osnovu jedne teške sezone. Nemojte odustajati u teškim trenucima i bolja vremena će sigurni doći prije ili kasnije.
