Ne moraš se dokazivati ljudima, pokazivati im tko si, što si, koje su tvoje sposobnosti, kakve su tvoje vrijednosti.
Ljudi imaju svoju sliku o tebi i prilagođavaju te toj slici što god ti radio i kako se god ti ponašao. Zato ti je uzaludan sav trud ako im želiš nešto dokazati. Kada se počneš ljudima dokazivati prestaješ živjeti. Utrka je to u kojoj ne znaš cilj, borba je to u kojem ne znaš protivnika, muka je to u kojoj nema kraja.
Kada dođeš do točke da ti postane svejedno što će drugi reći tek tada počinješ rasti, tek tu počinje tvoja sloboda. No te lance treba strgnuti a to ne ide bez boli. Samo mentalno i emocionalno snažan čovjek može stati na put sreće. Ona nije za slabiće koji misle da su ono što su im drugi rekli. Sreća nije niti za one koji ostaju u tuđem društvu u kojem osjećaju da nisu dovoljno poštovani ali boje ga se napustiti jer se boje ostati sami.
Koliko smo puta bili uznemireni zbog onoga što može poći ukrivo, koliko smo dali energije svojim brigama za koje smo se mnogo puta uvjerili da su beskorisne ali opet ništa ne učimo iz svojih pogrešaka a ne učimo iz njih jer smo se navezali na život koji ne zaslužujemo, navezali na mišljenja ljudi do kojih nam nije stalo. A tako je malo potrebno da budemo slobodni, samo onoliko koliko nam treba da nam postane svejedno.
Divan je osjećaj kada ne moraš ljudima ništa dokazivati, kada je tvoja riječ ono čemu se vjeruje, kada je tvoj pogled ono što znači i kada je tvoje obećanje svetinja. Ali do toga stanja treba doći i nije lagan put bar za tebe. Kada se prestaneš ljudima dokazivati tek tada započinješ živjeti, započinješ više voditi računa o svojim osjećajima i onim stvarima koje su ti doista važne a onima koje nisu zanemariš ili poželiš sretan put.
