Postoje trenuci kada čovjeku treba samo jedno – netko tko će ga voljeti.
Netko kome će biti važan, netko tko ga neće obasipati pažnjom samo dok njemu to koristi a onda odbaciti, već će uvijek znati cijeniti njegovo dostojanstvo i podržavati ga. Postoje trenuci kada čovjeku treba blizina neke osobe ne zato što ima nešto važno reći već zato što želi da i njegova šutnja ima nekoga tko će je čuti i znati što se u njoj nalazi.
Postoje trenuci kada čovjeku treba samo jedno – netko tko će mu vratiti nadu. Jer dosta mu je onih koji prognoziraju samo najcrnje scenarije i vide budućnost svijeta u nekoj maglovitoj katastrofi i koji misle da su pametni zato što ne vjeruju u ništa i ništa im nema neku veću vrijednost. Postoje trenuci kada čovjeku treba netko tko neće biti u njegovoj blizini samo zbog njegovog fizičkog izgleda, niti zbog društvenog statusa već zato što zna da je ta osoba vrijedna.
Postoje trenuci kada čovjeku treba samo jedno – netko tko će mu pomoći raširiti krila i pokazati mu na nebo koje je nad njim, a ne netko tko će ga neprestano tjerati da gleda u zemlju i da se stidi svojih postupaka podcjenjujući ga za sve što je učinio i ostavio iza sebe. Postoje trenuci kada čovjeku ne treba horda ljudi oko njega koji će ga slijedit, oponašati i dodvoravati mu se, već samo jedan koji će mu uvijek moći iskreno reći ono što jest bez uljepšavanja i pretvaranja.
Postoje trenuci kada čovjeku treba samo jedno – jedan pogled, dodir, zagrljaj, poljubac jer je svjestan da se sreća ne nalazi u nekim velik stvarima već često u onome što neznatno i maleno ali zato puno osjećaja. Shvati tada koliko je blagoslovljen ako već ima neku takvu osobu pokraj sebe jer je ona blago koje mu ništa ne može nadomjestiti. Postoje trenuci kada čovjeku treba jedno srce i jedan duša pokraj njegovog da može biti ono što jest – čovjek.
