Volim ljude koji ne pokazuju lažnu veličinu, ljude koji su onakvi kakvi jesu.
Ne moraš puno misliti što ćeš tim ljudima reći, na koji ćeš im način reći, kakav ćeš pred njima ispasti. Oni te razumiju što god i kako god im rekao, sve je kod njih posve jednostavno. Takvi ljudi imaju sluha za tvoje probleme, brige, sumnje i strahove. Takvi će te ljudi saslušati bez da razmišljaju o sebi i onome što ti žele reći. Biti u njihovoj blizini je dragocjenost.
Volim ljude koji ne pokazuju drugo lice od onoga kojega imaju, takve ljude ovaj svijet treba više od bilo čega drugoga, svijet koji je pun igrokaza i uloga u kojima se svako pokušava dopasti drugima, biti bolji od drugih, i ne bira načina na koji će to učiniti, ne bira riječi kojima će to ostvariti. Volim ljude koji će ti reći ono što misle jer i onda kada ne budu imali što za reći opet ćeš se u njihovoj blizini osjećati ugodno.
Volim ljude koji imaju osmijeh na licu i onda kada u sebi biju mnoge bitke, ljude koji će ti dati ruku i onda kada su sami u sebi pali, ljude koji ne prave računicu kada ti pomognu jer iza toga ne leži nikakav drugi interes. Volim ljude koji se ne boje pustiti suzu i zaplakati onda kada ih život gurene na pod, kada ih satare njegova težina jer znaju da je to prvi korak nakon kojeg će ustati i još energičnije krenuti prema svome cilju.
Volim ljude koji znaju koliko je obraz sveta stvar koja se ne daju kupiti, niti prodati za neki materijalni interes ili nešto slično. S takvim ljudima mogu danima stajati i bez progovorene riječi uživati u njihovom društvu i učiti od njih bez da su išta rekli. Takvi ljudi neće te kritizirati kad nešto loše napraviš, oni će svojim primjerom pokazati. Takvi nam ljudi trebaju, da poprave prosjek društvu, samo s takvim ljudima možemo naprijed.
