„Neki je dječak pročitavši natpis odlučio ući u trgovinu da se raspita. «Koliko koštaju psići?», pitao je vlasnika trgovine. «Između 30 i 40 dolara«, odgovori trgovac.
Dječak zavuče ruku u svoj džep i izvuče nešto sitnog novca. «Ja imam samo 2.37! Mogu li ih svejedno pogledati?». Trgovac se nasmiješi i zazviždi, a iz kućice u dvorištu došeta ponosna kujica sa svojih pet mekanih loptica.
Jedno je štene vidljivo zaostajalo za drugima.Mali se dječak odmah sagne i nježno podigne šepavo štene. «Što nije u redu s ovim psićem?» Trgovac mu objasni da se štene okotilo s jednom kraćom šapom i da će zato uvijek šepati. Dječak je uskliknuo: «To je štene koje bih volio kupiti! «. Trgovac reče: «Ovo štene ne moraš kupovati, ako ga zaista želiš, ja ću ti ga pokloniti!«
Na to se dječak rastužio: «Ne želim da mi ga poklonite. Ovaj je psić jednako vrijedan kao i ostali. Želim ga kupiti po punoj cijeni. Sada ću vam dati 2.37 i po 50 centi svaki mjesec sve dok ga ne otkupim!». Na trgovčevo iznenađenje, dječak povuče nogavicu svojih hlača i pokaže svoju iskrivljenu, invalidnu nogu koju je podupirala metalna šipka.
Tada tiho uzvrati: «Niti ja nikada neću moći trčati, ni skakati. Ovo štene treba nekoga tko će ga razumjeti. Nekoga tko će o njemu brinuti i voljeti ga baš takvog kakav jest.«
Malo je takvih potreba u nama koje su tako snažne kao potreba da nas ljudi razumiju. Razumijeti nekoga znači govoriti istim jezikom, već ne osuđivati ga, ne dijeliti savjete što bi za njega bilo dobro a što ne, ne krizitizirati ga zbog njegovih pogreške, ne omalovažavati njegove stavove, već prihvatiti osobu upravo onakvu kakva jest. Često se kaže se da samo bolestan čovjek može razumijeti bolesnoga, samo siromašan siromašnoga, samo osamljen osamljenoga.
No ipak je mnogo ljudi oko nas koji razumiju tuđu patnju i pristupaju joj s krajnjim osjećajem pažnje, strpljivosti, ljubavi i suosjećanja. To su ljudi koji znaju da je ljudsko srce svetinja i da ne mogu drugome pametovati što je najbolje da učini ako su nisu svijetom prolazili u njegovim cipelama, ako nisu osjećali stvarnost iz njegove kože i ako nisu prošli kroz dobra ali loša njegova iskustva. Takvi ljudi će izdvojiti svoje vrijeme i dati se na raspolaganje. Biti tu za drugoga.
Možemo reći da samo iz perspketive svoje duše možemo svijet i drugoga razumijeti, jer to je jedina perspektiva u kojoj se postavljamo u ravninu s drugim. Kada iz perspektive svoga ega gledamo na druge onda ne vidimo njihove izazove i probleme, svjetle i tamne strane života, vidimo ih samo kao objekte koji će doprinjeti osnaženju našega ega ili procvatu nekog našeg interesa. No na nama je da odredimo iz kakve ćemo perspketive pristupiti drugome i biti mu ili oslonac ili prijetnja.
Kada bi ovaj svijet imao više ljudi koji razumiju manje bi bilo onih koji dižu ruke na sebe, manje bi bilo onih koji su predali sve svoje bitke i odlučili se na život bez smisla i cilja. Kada bi ovaj svijet imao više ljudi koji razumiju više bi bilo ostvarenih snova jer bi samo jedan dodir, nježna riječ, stisak ruke, snažan zagrljaj mogao vratiti vjeru u život i bolju budućnost onima koji su je izgubili. Al ne očekujmo samo od drugih da oni budu prvi koji će razumijeti, to već sada postanimo mi ne osuđujući postupke drugih već prihvaćajući ih i razumijevajući takave kakvi jesu.
