Svoj život uništavamo kada prestanemo vjerovati u ono što je od nas tražilo da damo najbolju verziju sebe.
Uništavamo sebe kada prestanemo cijeniti stvari koje su nas učinile ovim što jesmo i kada zakopamo oči pred problemima u kojima se nalazi svijet oko nas. Svoj život uništavamo kada prestanemo živjeti svaki novi dan misleći da je dovoljno ono što smo jednom učinili i ostvarili u svojoj mladosti i sada se zato moramo odmarati.
Svoj život uništavamo kada počnemo svojih strahovima davati šanse, svakodnevno ih hraniti u svojim mislima i davati im cijelu lepezu svojih osjećaja. Tada se najednom izgubimo u prostoru i vremenu te više ne znamo ni tko smo, ni što želimo. Svoj život uništavamo kada nemamo snage napasti zlo koje je zahvatilo naše bližnje samo zato jer još nije došlo do nas, pa se ponašamo poput putnika prve klase koji su na Titaniku pjevali i plesali dok su oni u potpalublju tonuli.
Svoj život uništavamo kada previše hodamo uz rub provalije bilo u moralnom, emocionalnom, mentanom ili fizičkom pogledu te smatramo da nam se ništa neće dogoditi, ako do sada nismo upali u provaliju. Svoj život uništavamo kada počnemo rušiti sve mostove koje prođemo jer se posvadimo sa svim ljudima s kojima smo radili i živjeli ne pitajući se jeli ipak problem bio u nama, a ne u tim drugim ljudima.
Svoj život uništavamo kada prestanemo poštovati ljude koji su sve za nas dali smatrajući da su to bili dužni učiniti, te da se svako dobročinstvo sa strane drugoga podrazumijeva, ali ne i sa naše strane. Uništavamo svoj život kada prekinemo lanac ljubaznosti jer smatramo da je to samo nepotrebna sentimentalnost i kada nam od svega toga ostane surova realnost te se na koncu odreknemo svih ideala koje smo nekoć imali. Tako unišavamo svoj život.
