Ništa nas tako dobro ne definira kao osobe kao naše ustajanje nakon pada.
Ne definira nas onoliko koliko imamo, niti onoliko koliko znamo, pa čak ni ono kolike su naše sposobnosti, jer su se mnogi sa velikim sposobnostima nakon pada potpuno predali i ostali na tlu. Definira nas naša odluka nakon poraza da damo sebi još jednu šansu i pokušamo ispočetka, koliko se god činilo da su male nade i da nećemo uspjeti.
Ništa nas tako dobro ne definira kao osobe kao naša odluka da još jednom pokušamo iako smo već mnogo puta vidjeli da nam ne ide. To odluku nam ne može nitko donijeti umjesto nas. Ne ide naprijed onaj koji ima najbolje izglede ili onaj koga drugi podržavaju, ili onaj tko ima najbolje resurse za suočavanje sa različitim vrstama izazova, naprijed ide samo onaj koji je odlučio da je to njegova jedina sudbina.
Ništa nas tako dobro ne definira kao osobe kao tihi glasić kojim se obraćamo sami sebi. Ne definiraju nas glasovi mase koja nam viče uspjet ćeš ili propast ćeš, definira nas naša vlastita odluka da sami biramo svoju budućnost. Ne definira nas ono što drugi o nama misle, što nam drugi govore, što drugi od nas očekuju, već naše prihvaćanje svega što nam se događa, to čini život puno lakšim i prihvatljivijim.
Ništa nas tako dobro ne definira kao osobe kao jedinstvo unutar našega bića, kao jedinstvo naših misli, riječi i djela, i kada je sve ono što činimo odraz onoga što je u nama. Tada nas ne mogu pokositi nikakve vanjske struje, nikakvi napadi drugih ljudi, nikakva obeshrabrenja ili optužbe. Definira nas vjera u same sebe koja će usprkos svim protivljenima pokazati da smo sposobni za ono za što vjerujemo da možemo i zaslužujemo. To je najbolja definicija nas kao osoba.
