Kada nam u životu sve ide od ruke, kada smo materijalno situirani, donekle financijski osigurani, kada smo u sređenim odnosima, radimo posao koji volimo nije li prirodno da će se to naše životno zadovoljstvo odraziti i u našim mislima?
Misli i osjećaji koje prate takve okolnosti prirodno su pozitivne jer odgovaraju našem unutarnjem stanju i zato jer su posljedica života kojim živimo a nikakvo neko naše posebno htijenje.
Kada nam je u životu teško, suočavamo se sa bolešću, nekim gubitkom, povredama i razočarenjima nije li pomalo apsurdno pod svaku cijenu forsirati neko pozitivno mišljenje koje nema realnih usmjerenja, prije svega zato jer s njime potiskujemo svoje prave osjećaje koji će prije ili kasnije planuti na jednom drugom mjestu i ostaviti puno veće posljedice a potom kao bijeg od stvarnosti, strah od suočavanja s istinom i zabadanje glave u pijesak pred problemima.
To ne znači da ćemo se u trenucima trenutnih poteškoća i gubitaka potpuno potpuno predati borbu već da ćemo realno sagledavati stvarnost u kojoj se nalazimo. Tužan čovjek odreagirat će svoju tugu, bijesan svoj bijes, čovjek koji je nešto izgubio odreagirat će svoje gubitke a neće namještati osmijeh na lice kao da se ništa nije dogodilo, odnosno kao da se dogodilo nešto sjajno, nešto što je priželjkivao.
Ima čovjek pametnijeg posla nego da pozitivno misli, a taj je da vidi gdje se nalazi i preispita zašto se našao u toj situaciji, te koji su prvi koraci koje treba napraviti da bi se njegovo stanje poboljšalo, a njegov život promijenio. Ima čovjek pametnijeg posla nego da glumi sreću a taj da realno sagleda svoj život i shvati da li je možda postavio prevelika očekivanja, pogrešne ciljeve, čini li krive poteze. Kada sve to shvati onda prava promjena dolazi iz unutra a ne od nekih pozitivnih misli.
