Što smo sve spremni napraviti od svoga života samo da se svidimo drugima?
Na koje smo sve ustupke spremni pristati samo da bi ostali u žarištu nečije pažnje? Koliko smo samo spremni pogaziti svojih principa i uvjerenja samo da bi se na trenutak osjetili dijelom neke zajednice do koje nam i nije baš previše stalo? No sve to ima svoje posljedice, posljedice da više nismo svoji, posljedice da više nismo sigurni u svoje ciljeve, i posljedice da stvarno više ne znamo koji je smisao našega života.
A sve to počinje na isti način – pretvaranjem da smo nešto što nismo. Pitamo se koliko to možemo biti očajni da u razgovoru s ljudima koje mislimo da volimo i koji nas vole stavljamo masku na lice i mijenjamo pravila igre? I tada prihvaćamo svašta, pristajemo na sve, kao očajnici kojima vlastiti život i sreća u njemu nije prioritet, već potreba da ne budemo izbačeni iz utrke koja se zapravo nalazi samo u našoj glavi.
Bolje ništa, nego svašta – davno su rekli mudri ljudi. Ali do te razine razmišljanja nije lako doći a i onda kada dođemo brzo ispadamo iz nje. Štoviše da budemo u toj igri društva spremni smo povisiti prag boli koje trpimo, spremni smo nadvladati sve barijere straha osim jednoga: straha da ne budemo prihvaćeni. No treba učiti na vlastitim pogreškama i prestati se držati prošlosti koja više nema smisla i koja je istekla.
Odlučite prihvatiti odbijanja jer samo tako i vi u svom životu svemu onome što vas istinski ne ispunjava možete reći „ne“. Sjetite se onih malih trenutaka u kojima ste uživali sami sa sobom bez da vam je netko punio glavu što trebate činiti, a što ne trebate. Ne spuštajte svoje letvice ako su ih drugi spustili. Svakome njegova letvica određuje njegovu budućnost. Pravo iskustvo pustolovine života počinje onda kada sebi i drugima kažete: Bolje ništa, nego svašta!
