Samoća je put kojim sudbina želi čovjeka dovesti sebi samome rekao je Hermann Hesse. Potreba za njoj postaje jedna od najdubljih i najvećih čovjekovih potreba.
Samoća nam je prije svega potrebna da zbrojimo svoje rane, napravimo odmak od njih i pogledamo na njih novim očima. Samoća nam je potrebna da sastavimo sve razdvojene dijelove sebe u jednu novu cjelinu, jer da je vrijedila ona stara ne bi se tako brzo raspala. Samoća nam je potrebna da dopustimo onima koje smo pustili u svoj život da se približe malo našem srcu, jer mjesto na periferiji nitko ne prihvaća na duže vrijeme.
Samoća nam je potrebna da shvatimo da naša običnost ne mora drugoga ugrožavati i dopustimo sebi da budemo onakvi kakvi jesmo. Samoća nam je potrebna da zbrojimo otkucaje svoga srca i da prepoznamo tko su osobe na kojem nam srce najviše zatreperi. Samoća nam je potrebna da postavimo sebi pitanja na koja ne želimo čuti odgovor i sa dovoljno strpljenja sačekamo što će nam srce reći.
Samoća nam je potrebna da shvatimo tko je inače prisutan u našem životu, tko je tu samo povremeno, a tko je samo u prolazu. Samoća nam je potrebna da shvatimo da sreća nije uvijek osjećaj već, prije svega odluka da ničemu ne dopustimo da uništi naš unutarnji mir. Samoća nam je potrebna da nahranimo svoju dušu koja je u odnosima čestim kompromisima i zadovoljavanjima tuđih očekivanja ostala prazna.
Samoća nam je potrebna da dopustimo sebi ponovno sanjati snove, i da provjerimo gore li u našem srcu one vatre koje smo davno zapalili. Potrebna nam je samoća da izađemo iz začaranog kruga i ispočetka započnemo voljeti i živjeti. Tek kada se odlučimo na nju shvatimo koliko smo dugo činili stvari koje nas čine nesretnim a zanemarivali one koje nas usrećuju nećemo više dopustiti sebi da ponovimo istu grešku.
