Što vrijeme više prolazi sve je manje vremena za putovanja i odlaske na destinacije koji oduvijek želio.
Kao neki pješčani sat koji se približava kraju. Stojiš, gledaš u njega i svjestan si da se većina tvojih snova više nikada neće ostvariti. Shvatiš da je doista prekasno za njih. A prekasno je jer ti je puno vremena trebalo da razbiješ onaj tajanstveni kod i shvatiš da nema puno važnih stvari na ovom svijetu, i da je ono što ti srce kaže bilo važnije od onoga što su ti drugi govorili.
Što vrijeme više prolazi sve je manje vremena da budeš s onima koje voliš i shvatiš da je teško nadoknaditi sve ono što si godinama zanemarivao, bilo da su zbog toga ti ljudi otišli negdje drugdje ili nekome drugome ili ih jednostavno više nema. Mislio si da je posao najvažniji, da je karijera nešto što će te uvijek ispunjavati a na kraju kada si ostao sam shvatio si da je to jedno veliko ništa i da nakon njih više ništa nisi imao.
Što vrijeme više prolazi sve je manje vremena za ponovno prolaženje onih lijepih osjećaja kada si iza sebe ostavio nešto doista vrijedno truda i shvatio da nema prečice do vrijednih ciljeva i da je život onoliko uzbudljiv koliko si ti spreman koračati putevima kojima nikada nisi išao. Napokon shvatiš da nema mnogo smisla gledati natrag jer se život uvijek događa naprijed, ali prije toga ponoviš bezbroj promašaja okretanja unatrag.
Što vrijeme više prolazi shvaćaš koliko je važna hrabrost, ne samo da bi učinio nešto doista vrijedno divljenja, već da bi jednostavno živio svoj život onako kako doista to želiš i zaslužuješ, bez prilagođavanja drugima i uspoređivanja koje apsolutno nema nikakvog smisla. No dokle god dišeš nije kasno za istinski proživjeti današnji dan, uživati u mirisima, bojama i zvukovima sadašnjeg trenutka i lijepim iskustvima s osobama koje te razumiju i s kojima možeš biti to što jesi.
