Svaki put kada vas uhvati neka melankolija ili neka tugaljivost postavite sebi pitanje: Što volim činiti, a onda to i učinite.
Kada izađemo sa svoga pravog kolosijeka još ne primjećujemo neku veliku razliku, ali što se više udaljavamo od svoga životnog puta počinjemo osjećati sve veći unutarnji nemir i nezadovoljstvo. Dok smo blizu svoga pravog puta pomišljamo kako smo uvijek u mogućnosti vratiti se kada zaželimo na pravi put i živjeti ono za što smo stvoreni.
Ukoliko se mnogo svoga radnog vremena osjećamo neisupunjeni i neostvareni moramo ponovno preispitati što je ono što volimo činiti. Ukoliko sebi kažemo da je nemoguće da se bavimo time što želimo, onda se tada više nećemo niti truditi učiniti nešto drugo, a kamoli tražiti način, a onda se nakon svega nemamo pravo ni žaliti. Kada ponovno izaberemo krivi put, to onda nije nesvijesna pogreška, to je naš vlastiti izbor.
Zato uvijek težimo jednostavnijem načinu života u kojemu se ne bavimo nečim zato što to od nas traže drugi već zato što se u tome osjećamo lijepo. Uvijek je moguće posvetiti se jedan mali dio svoga vremena onome što volimo dok od toga ne izraste pogon koji će nas sam moći voditi naprijed. Život sa smislom počinje kada preispitujemo svoje ciljeve i kada cijelim svojim srcem možemo možemo uvijek iznova stajati uz njih jer nas privlače.
Treba prestati razmišljati u kontekstu veličine, a usmjeriti se na kontekst smislenosti. On nam govori da nije uvijek najbolje ono što je najviše, što je materijalno naisplatljivije, već ono gdje možemo pronaći ravnotežu smisla i materije, odnosno ondje gdje najbolje vidimo sebe. Zato kada god se osjetite praznim i neispunjenim vratite se onome što volite činiti, što vas usrećuje jer samo tako ćete najbolje živjeti život punim plućima.
