Već dugo vremena razmišljam o stvarima koje mi se događaju. O sebi i o drugima.
Mnogim problemima koje imam i koje jednako tako imaju svi drugi ljudi. Gledam i osjećam svijet oko sebe i pitam se mnoge stvari. I pokušavam složiti neku sliku. Povezati razbacane dijelove. Nakon mnogo uvoda danas bi započeo priču o Valuesterapija. Riječ „values“ dolazi iz latinskog jezika i označava vrijednosti. No krenimo od početka.
Prije par godina tražio sam pojam koji bih stavio kao zajednički nazivnik svega onoga što mi kao ljudi jesmo i možemo biti. Došao sam do pojma vrijednosti. Iako sam završio studij filozofije i teologije njihova definicija me nije previše oduševila. Filozofija kaže da su vrijednosti objektivne ili subjektivne kvalitete bitka. Dok jedan filozof govori jedno, drugi filozof priča drugo. U etičkoj sferi one imaju normativni karakter. Ali opet i dalje ostaju jedna tajna. Tajna zašto nešto činimo baš tako kako činimo? A ne nekako drugačije? Jesu li one doista samo ideja dok ne uđe u prostor naše misli i djelovanja? Mislim da ne. Vrijednosti su fragmenti božanske prirode. Fragmenti našeg duha. Posvještavanje te prirode u nama vodi nas prema ispunjenju ove tjelesnosti. Rekao bi Viktor Frankl pronalaženju svoga smisla. Oni su gradivni elementi onoga što će jednoga dana postati naša osobnost, naša sudbina, naš život.
Jeli doista naša misaona sfera samo jedna enigma? Pojavljuju li se misli u našoj glavi posve nasumično i bez ikakvog razloga? Postoji li nešto što definira naš emocionalni svijet? Kako se doista oblikuje naš obrazac ponašanja koji se razlikuje od obrasca ponašanja drugih ljudi? Pitam se kakva se borba vodi unutar ove tjelesnosti? Da nema ničega ne bismo imali problema. Ali ima. Ima nešto u nama što nadilazi vrijeme i prostor. Nešto za što nekada nemamo riječi ni objašnjenja. Nešto što ponekad postane predmet sukoba među nama jer ne vidimo svi tu stvarnost istim očima.
Fragmenti božanske prirode. „Djeca se Božja zovemo i jesmo“ kaže Ivan u svojoj prvoj poslanici. Ili darovi Duha kako kaže Pavao. Dobili smo ih s rođenjem. Vjerničkim terminologijom te fragmente nazivamo duša. I možemo ih razvijati. A možemo ih zapostaviti. Možemo ih biti svjesni, a možemo ih potisnuti. Što god s njima učinili oni će oblikovati sve ono što mislimo, osjećamo i činimo. S razvojem znanosti sve više uviđamo da smo mnogo više od ove tjelesnosti. Procesa koji se događaju u našem tijelu. I da postoji taj jedan element kojega ni sa stupnjem današnje znanosti ne možemo do kraja odrediti, definirati, precizirati. Simbioza te duhovne prirode s tjelesnošću postaje ono što nazivamo čovjekom. Njegovim misaonim svijetom. Njegovom emocionalnom prirodom. Živimo, ali živi još nešto u nama. Ili Netko?
Idemo na stvarnost. Depresija. Anksioznost. Strahovi. Nemiri. Nesigurnosti. Borba za egzistenciju. Razočarenja. Osamljenost. Izdaja. I još mnogo toga. Kakve to veze ima s vrijednostima? Obrnuto proporcionalne. Što se vrijednosti smanjuju više je prostora za onaj mali dio navedenih i mnogo veći dio nenavedenih osjećaja i stanja u kojima se čovjek nalazi. A zašto se vrijednosti u nama smanjuju? Prije mnogo godina mislio sam da uvijek treba govoriti istinu, a onda kada sam je u jednoj prilici rekao bio sam kažnjen. Više manje, svi imamo slično iskustvo. U dječjim danima pokažeš mnogo naivnosti i dobrote, a onda vidiš kako se nađe netko tko tu naivnost i dobrotu iskoristi. U određenim situacijama želiš biti pravedan, a onda shvatiš da si zbog svoje pravednosti namagarčen. Odlučiš biti dosljedan nekim idealima, a onda nakon nekog vremena vidiš da si ostao sam.
I što radiš? Da bi umanjio štetu, problem ili bol, u dubokoj nutrini svoje duše smanjuješ važnost vrijednosti. Brišeš taj program u svojoj glavi i postavljaš neki drugi. Znaš da to što radiš nije dobro, ali svakako nastavljaš činiti i dalje. Zašto? Da bi preživio. Da ne bi imao problema sa drugima i sobom. Da bi smanjio raskorak između vanjskog i unutarnjeg svijeta. I što se tada događa? Dobrodošao u svijet u kojem živiš. Ovaj svijet koji vidiš oko sebe. Svijet s kojim je malo tko zadovoljan, ali u kojem još manje tko ima hrabrosti što mijenjati.
Mario Žuvela
