Većina problema počinju na isti način, kad nas je previše briga što ljudi misle.
Previše brinući o tome što ljudi misle nikada nećemo osjetiti onaj iskonski osjećaj slobode koji je upisan u svaku stanicu našega tijela a tako niti cijelu lepezu onih prekrasnih osjećaja koji iz njega proizlaze. Nikada nećemo pronaći prave razloge za svoju sreću jer ćemo se uvijek motati oko sreće drugoga koja zapravo i nije prava sreća.
Previše brinući o tome što ljudi misle u nama će se sve više povećavati unutarnji rascjep, očajnički ćemo željeti biti voljeni, a zadovoljavat ćemo se mrvicama tuđe pažnje misleći da smo time tu svoju potrebu zadovoljili. S druge strane nećemo imati snage istinski voljeti drugoga jer će nam se život svesti na očekivanja, predrasude, pretvaranja, zavaravanja umjesto da budemo ono što jesmo jer samo tako možemo iskazati svoje prave osjećaje.
Previše brinući o tome što ljudi misle prestat ćemo tražiti ljepotu života u svijetu oko nas i zatvoriti se u naše zatvorene mentalne svjetove koji će nas pritiskati stvarima o kojima ne želimo misliti, zarobiti navikama koje ne želimo imati, okupirati beznačajnostima koje nam ništa ne znače. Umjesto da živimo život, počet ćemo analizirati život, umjesto da uživamo u svijetu oko sebe, počet ćemo sve gledati s nekim strahom i sumnjom.
Novi početak je svugdje isti, jednostavno se okrenuti i otići. Poželjeti ljudima sreću i početi graditi svoj mali svijet. Posvjestiti sebi da niste samo posjetitelji u svom životu. No potrebna je velika doza hrabrosti da se izađe iz tog začaranog kruga u kojeg smo svojevoljno pristali ući i započeti živjeti drugačiji život. Život u kojem se okrećeš stvarima koje ti hrane dušu, a ne je ispražnjuju, ljudima koji su ti inspiracija a ne muka.
