Danas je sutra zbog kojeg smo jučer bili zabrinuti.
Priznajmo sebi jesu li odnekud sve dobre stvari iz našeg života nestale? Jesu li se strahovi i sumnje koje smo imali obistinili? Vidimo da nisu, i s olakšanjem možemo odahnuti, ali izgleda da ništa iz toga iskustva nismo naučili, jer nakon pola sata ponovno počinjemo brinuti za sutrašnjicu, iako smo već stotinu puta shvatili da se najgori scenariji iz našega uma nisu ispunili.
Danas je sutra zbog kojeg smo jučer bili zabrinuti. Kao da je ta briga postala naše prirodno stanje, kao da smo je prihvatili kao podstanara naše duše, kao da problemi u našem životu niti dolaze, niti odlaze već se jednostavno tu uvijek nalaze. Ali to nije tako. Varamo sebe. Mučimo sebe jer ne želimo jednom prestati piti piće koje nam škodi i koje smanjuje sve naše sposobnosti samo zato što nemamo dovoljno snage maknuti ga iz našeg života.
Danas je sutra zbog kojeg smo jučer bili zabrinuti. Dan kao i svaki drugi, lijep i obećavajuć ali nešto u nama ima što će ga pokvariti. Nešto u nama što je duboko trulo što neće dati da se razviju potencijali ovoga dana, nešto u nama što nam neće dopustiti da vidimo sve mogućnosti u njemu. U nama je ta briga kao težak kamen kojega neprestano nosimo sa sobom umjesto da ga se oslobodimo i olakšani krenemo naprijed.
Prestanimo jednom prizivati nesreće, a onda se pitati zašto nam u životu ne ide od ruke. Prestanimo svoja razmišljanja usmjeravati u pravcu katastrofe, a onda se pitati kako smo se napunili negativnim osjećajima. Gospodari smo svoga uma. Može kroz njega svašata proći ali mi ćemo odlučiti što je ono što će se u njemu zadržati i oblikovati naš života. Nakon tog saznanja više nikada se nemamo pravo žaliti na okolnosti jer mi smo oni koji smo u svom umu stvorili.
