Svako ljudsko biće u sebi ima osjećaj za drugoga. Dok neke osobe imaju razvijeniji taj osjećaj, neke imaju manje razvijen.
Ukoliko ste među onima kojima nikada nije teško dati neku uslugu, ne pitajući se pritom hoće li ona biti uzvraćena, ipak jednim dijelom svoga bića očekujete, ako ne uzvratnu uslugu, onda makar jedan čin zahvalnosti, što je dakako posve prirodno. Bez obzira bio taj čin verbalan ili neverbalan na njemu će vaša unutarnja pitanja što, koliko, kada i kome darivati ubuduće naći svoj smiraj i odgovor.
Problemi počinju kada živeći po impulsima svoje duše, dajete se i činite sve za druge, a od njih ne primate ništa. Svaki neuzvraćni čin stvara jedan ožiljak jer iza njega je ljubav koja nije vraćena. Dakako da duh altruizma neće nestati sam od sebe, ali će početi gubiti svoju snagu. Pitat ćete se ima li smisla sebe činiti čovjekom pred nekim tko zloupotrebljava svaku vašu humanost, iskorištava svaki vaš osjećaj ljubavi i čini vas da posumnjate u dobro u tom čovjeku. Što s takvim relacijama?
Prije svega čuvajte svoju snagu, svoj osjećaj ljubaznosti kojega imate za druge, ali ne budite otirač za cipele onima kojima to ništa ne znači. Ne hranite vukove koji će vaše dobro upotrijebiti u svojim opakim planovima. Naučite cijeniti i poštovati sebe, niste sebe našli na putu. Pronađite ljude kojima dobro koje činite nije samo punjenje njihovih interesa, već snaga za život, ljude koji vam možda nehotice i neće uvijek uzvratiti, ali će se to dobro svakako nastaviti širiti dalje.
Nezahvalnost će vas uvijek boljeti sve dok ne promijenite svoj stav i shvatite da je ljubav koju dajete uvijek rizik. Štoviše kada biste znali da ćete nešto za nju dobiti onda to ne bi bila ljubav već trgovina. Sjetite se onih malih trenutaka u kojima ste vi nešto dobili, ali se nije pronašla prilika zahvaliti onome koji vam je dao uslugu. Život je takav, ulazimo iz minusa u plus i obratno. Štogod se dogodilo uvijek vjerujte da dobrih ljudi još uvijek ima i da se zbog njih isplati biti bolji.
