Što god životu znali ili ne znali jedna je istina neupitna: nikada ne možemo vratiti vrijeme.
To je strašna ali i sjajna činjenica koju svi mi znamo, a koju svi kroz život pomalo ignoriramo. Igroriramo je kada pomislimo i kažemo da će biti vremena da više budemo sa svojim bračnim partnerom, da će biti vremena da se više igramo s djecom, vremena da više drugujemo sa prijateljima, vremena da se više posvetimo svojim snovima, a onda svoje vrijeme saspemo u nešto što nam ni samima nije jasno zašto to činimo.
Koliko god puta donijeli odluku da je današnji dan naš novi početak, ipak se uvijek vraćamo na stare navike. Ipak smo njima previše vezani. Vraćamo se jer smo slabi, umorni i opterećeni različitim životnim izazovima i odnosima koji nas pogađaju i ranjavaju tako da je lakše povući se u svoj mali svijet i liječiti rane u svojoj samoći, nego biti s onima koje u tom trenutku najviše trebamo i koji jednako tako trebaju nas.
Svakoga dana velika je odluka pred nama: kako iskoristiti ova 24 sata koja imamo. To je naše jedino što imamo jer nam novi dan nije garancija, već dar. Možemo se početi žaliti na svijet, na vrijeme, na druge, na sebe ali to ništa neće promijeniti u našem životu, a neće promijeniti zato jer imamo moć oblikovanja svoga života i možemo ga učiniti drugačijima. Ako smo u tome uspjeli to će biti jedna naša mala ali velika pobjeda, ako nismo onda je to još jedan poraz u beskrajnom nizu.
Ali nije dovoljno znati da ne možemo vratiti vrijeme, trebamo to osjetiti, a kada to počnemo osjećati tada će se u našem životu sve početi mijenjati jer će to promijeniti naše priroritete, navike, događaje, iskustva sve ono što nas obilježava i čini ovim što jesmo. Tada ćemo shvatiti da naše tijelo nije kao što je nekoć bilo i da je sve manje stvari pred nama koje je moguće napraviti, a sve više stvari za kojima žalimo što nismo napravili. Što prije do toga saznanja dođemo prije ćemo zaista početi živjeti.
