Dragocjeno je vrijeme samoće, život zgusnut u mnogo intenzivnih misli i osjećaja.
Samoća je vrijeme resetiranja vašeg unutarnjeg sustava, trenutak da sagledate što sve kontaminira vaše mentalni i emocionalni prostor. Onaj je trenutak da ispred sebe stavite sve poraze i pobjede i odlučite što ćete sa njima, hoće li one biti prostor za vaš unutarnji rast ili ćete dopustiti da vas porazi natjeraju da pomislite da ste manje vrijedni i da odustanete od ciljeva koje ste postavili.
Samoća je jedan zlatni trenutak vašeg postojanja jer u njoj imate mogućnost prepoznati tko je na vašoj valnoj dužini, kome je stalo do vas i onda kada nište ne dajete, kada ništa ne pokušavate i kada ste na distanci od svega. Ona je prilika da dvaput promislite o odlukama koje ste donijeli i da zbrojite koliko je dva i dva u vašem osobnom životu, ali ponajviše u vašim međuljudskim odnosima.
Samoća je vrijeme kada se sve u životu vraća s kamatama, ono dobro što ste učinili pronalazi trag do vas i daje vam se u obliku unutarnjeg mira koji vam pruža ono duboko zadovoljstvo da je vaš život na pravom putu i da iako nije sve onako kako ste zamislili ipak možete biti zadovoljni. Ono loše što ste napravili dolazi kao grižnja savjesti i pitanje da li se moglo drugačiji postupiti i što bi bilo da je bilo malo više razboritosti i razumijevanja.
Čovjek nije u najboljim godinama kada je u naponu svoje snage već onda kada se u svom društvu počne osjećati ugodno, smireno i ispunjeno, bez potrebe da ga na silu puni ljudima samo zato da ne bude sam. Kad naučimo cijeniti to vrijeme počet ćemo u njemu rasti i sazrijevati, pripremati za kvalitetne odnose s drugima jer ćemo davati svoje najbolje lice, osobu koju drugi zaslužuju i koja ih nikada neće povrijediti.
