Loši dani nisu vrijeme za žaljenje već vrijeme za borbu.
Oni nisu trenuci da proglasimo sebe trajnim gubitnicima i počnemo beskrajni niz žalopojki o sebi i svom životu. Nisu niti vrijeme u kojem se trebamo ubijati beskorisnim negativnim refleksijama, tražiti krivce i razloge gdje je i zašto je sve krenulo prema zlu. Loši dani nisu prostor da se zatvorimo u sebe i da prestanemo živjeti svoj život a počnemo životariti.
Loši dani su vrijeme za borbu, oni su tu da iskušamo svoje snage, da dokažemo prvo sebi da možemo ono u što smo sumnjali, da pokažemo drugima da su granice mogućeg tamo gdje mislimo da se nalaze, da vjerujemo da svaki dan bio on dobar ili loš ima razlog zašto je takav kakav jest. Loši dani su vrijeme da postanemo bolji, da shvatimo da se sretna i uspješna budućnost ne događa sama od sebe već se mora pripremiti u sadašnjosti i svim izazovima koje ona donosi.
Loši dani nisu vrijeme za žaljenje i pomišljanje da je u tuđem vrtu trava uvijek zelenija. Oni su tu da se pozabavimo svojim travnjakom njegujući ga i zalijevajući. Oni su tu da naučimo biti strpljiviji jer se nikakve velike promjene ne mogu dogoditi preko noći. Loši dani su da shvatimo da smo svi mi dio velikog prirodnog ciklusa i da nakon svake oluje ponono dolazi sunce, a da nakon svake zime opet stiže proljeće.
Loši dani nisu vrijeme za žaljenje već vrijeme za borbu. Borbu sa svojim navikama koje nas ograničavaju i sputavaju, navikama koje nam ne daju da razvijemo svoj maksimum. Kada prestanemo loše dane gledati kao neko prokletstvo shvatit ćemo da najbolji dani tek nakon njih dolaze a to su oni dani s kojim smo se izborili kada nam je bilo najteže, dani koji su nas naučili da život treba živjeti uvijek, i kada ide dobro i kada ide loše.
