Ne trebamo se bojati negativnosti. Doći će i proći će.
Zar treba da se histerično smijemo kada nas zahvate velike životne krize, trebamo li plesati kada nam bude dosta svega i želimo se povući? Treba osjećajima dati oduška, izbaciti iz sebe sve ono što nas je povrijedilo i ranilo. Euforija pozitivnog razmišljanja može nekada negativnije djelovati nego samo negativno razmišljanje, jer nas stavlja u neprirodan položaj, maltretira nas se nečim što nismo i što trenutno ne možemo i ne trebamo.
Ne trebamo se bojati negativnosti. Sve ima svoje vrijeme. Ljeto i zima. Dan i noć. Ne trebate sebe prisiljavati držati osmijeh na licu ako to nije prirodan osmijeh, ako iza njega ništa ne stoji. Nikada ne bismo mogli osjetiti pravu radost da nismo osjetili žalost, nikada ne bismo mogli osjetiti mir da prethodno nismo osjetili tjeskobu i nemir. Ispravno je zaplakati ako nam dođe, povući se u sebe kada nam je dosta svega, jer sve je to prirodni dio života.
Ne trebamo se bojati negativnosti. Trebamo se bojati glume pozitivnog razmišljanja. Trebamo se bojati pretvaranja i stavljanja maske na lice. Trebamo se bojati da brige ne zakopamo toliko duboko u sebe da im ne damo disati, a onda nakon nekog vremena kada se toliko toga skupi da sve to ne bukne poput probuđenog vulkana. Trebamo se bojati da nećemo biti u stanju kontrolirati svoje misli i osjećaje i da će početi rat protiv nas.
Ne trebamo se bojati negativnosti. Sve ćemo to preživjeti. Lakše je oprati blato sa sebe nego se nakititi zlatom koje nije naše. Kada smo negativni to ne znači da nešto sa nama nije u redu, to samo znači da trenutno prolazimo tu fazu i da će uskoro sve doći na svoje. Ne treba od toga praviti neki veliki problem, jer sve je to dio procesa života od kojega se ne može pobjeći. Štoviše niti ne trebamo biježati, već samo sačekati da prođe.
