Ponekad pomisliš da je neka osoba hladna i osuđuješ je a ne znaš pozadinu njene priče.
Ne radi se o hladnoći. Radi se o umoru, osoba je umorna od sitnih podmetanja, laži, prevara, dvoličnosti, svega onoga što umanjuje njeno dostojanstvo. Umorila se jer je previše vjerovala tamo gdje nije trebala, jer se previše davala tamo gdje joj nije bilo uzvraćeno, jer je previše bila prisutna za nekoga čiju blizinu nikada nije osjetila.
Ponekad pomisliš da je neka osoba hladna a zapravo je samo umorna, umorna jer je se uvijek stavljala na posljednje mjesto, umorna je jer je previše odbijala želje svoga srca u želji da pomogne ili se prilagodi nekome kome pomoć uopće nije trebala i tko sve to ništa nije cijenio. Ta osoba je umorna jer je sve činila da pomogne nekome doći do ostvarenja njegovog cilja ne razmišljajući da je to zapravo miljama udaljilo od njenog cilja.
Sve se to dogodi kad čovjek pomalo nauči voljeti ono s čime živi, koliko god s vremenom se tu nataložilo nezadovoljstva i neispunjenosti, a onda na koncu nauči živjeti bez onoga što istinski voli. Kad duboko to osjeti na svojoj koži pita se kakav je to život i ima li sve to smisla, ali prihvati jer ne vidi drugoga načina. Shvati da su sve staze u životu trnjem posute i da je nemoguće izbjeći patnju, izdaje, omalovažavanja, podmetanja i ostale stvari.
Ponekad pomisliš da je neka osoba hladna a zapravo je umorna, umorna od prosječnosti života, umorna da igra igru u kojoj nikako ne može pobijediti. Nemoj osuđivati takve ljude, nemoj se pitati dali je to iz obijesti ili taštine, to je iz rana koje su zadobili i preživjeli. Iako su od njihove duše ostale brojne krhotine koje se više sastavit ne mogu oni i dalje nastavljaju živjeti usprkos svemu i vjerovati da će kad tad stvari krenuti pravim putem.
