Nitko kroz život ne može proći neokrznut i netaknut. Povrede u odnosima su naša svakodnevica.
Dok nekima sami mrzovoljni pogled neke osobe izaziva ranu drugi svakodnevno trpe razna poniženja i podcjenjivanja, bilo verbalna bilo fizička. Kako god bilo rane se pamte i utiskuju u naše cijelo biće, naše tijelo i našu duhovnu prirodu, rane se urezuju kako na svjesnoj tako i na nesvjesnoj razini. A mi bivamo oni koji se s tim ranama trebaju nositi, onako kako znamo i umijemo.
Ako kažemo da smo slabi, slabi ćemo i ostati. Ništa se u našem životu neće promijeniti. Nećemo se potruditi u sebi pronaći izvore snage koji su u stanju iscijeliti ranu koja nam je zadana iako smo svjesni da imamo tu mogućnost. Ukoliko kažemo da ćemo se boriti onda to znači da se nećemo pomiriti sa stanjem depresije, samosažaljenja, nedostatkom vjere u sebe i gubitkom volje za život već ćemo tražiti načina da izađemo iz toga teškog stanja.
Postoji jedna japanska riječ za opisivanje užitaka i smisla života a glasi „ikigai“. Ona se sastoji od pojmova „iki“ koji znači živjeti i „gai“ što označava razlog. Upravo nam ona možemo biti jedan od načina rješenja naših unutarnjih povreda. Živjeti znači i nakon povrede nastaviti i dalje živjeti život, ne bježati od svijeta, ne pomiriti se sa gubitkom, a traženje dubljeg smisla je ono što ispunjava rupe naših povreda, ono što nam daje veće razloge da se nosimo i nadiđemo trenutne situacije.
Kakve god bile naše povrede nema brzih rješenja zacjeljenja, potrebno je prijeći dubok put mentalnog i emocionalnog sazrijevanja koji nam jedino povrede omogućuju. U potrazi za smislom života pred nama će se otvoriti vrata novih mogućnosti koja će naš pogled usmjeriti na nešto novo a ne na stare povrede. Vrijednosti koje nosimo u sebi bit će nam putokaz u kojem pravcu taj put ide. Kamo god došli doći ćemo kao nove osobe sa velikom školom života oslobođene starih tereta povreda.
